Luka Botić rođen je u Splitu 1830. godine, narodni je preporoditelj i osnivač hrvatskog romantičnog epa. Iako je bio dijete siromašnih splitskih pučana, majka je odlučila poslati ga na školovanje, i to na teologiju u Zadar, ali studij nije uspio završiti. Nakon traženja svog puta po Bosni, Srbiji i Zagrebu, završio je u Đakovu, gdje je zaposlen kao činovnik u upravi Đakovačke biskupije. Međutim, uskoro je tamo dobio otkaz budući da nije htio položiti prisegu vjernosti caru Franji Josipu. Bio je buntovni borac za Dalmaciju i Hrvatsku, a protiv bečkog apsolutizma i Habsburške monarhije.
Kao predstavnik Hrvatskog narodnog preporoda ((1813.)1830.-1874.), a unutar svog književnog kruga, kojeg su činila djeca puka, obrtnika, seljaka i činovnika, trudio se književnim radom izvršiti određenu društveno-političku zadaću. Iako se radilo o nacionalno-političkom i kulturnom pokretu, težnja je bila na afirmaciji hrvatskog jezika, a književnost se smatrala sredstvom nacionalne borbe protiv apsolutizma i prevlasti njemačkog jezika, koji je tada bio uveden kao službeni. 1861. godine izabran je za narodnog predstavnika u Saboru, a među ostalima zastupnici su bili i Ivan Kukuljević, Franjo Rački, Eugen Kvaternik, Ivan Mažuranić… Ipak, iz njegovih govora bilo je jasno da Đakovo za njega predstavlja sivilo i muk, a da je njegov grad, čudo na moru – Split, mjesto njegovih uspomena, kamo se opet vratio, ali i još jednom pobjegao pred Bajamontijevim autonomašima, koji su se protivili narodnom preporodu i sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Prema predaji, Luka Botić se često na Marjanu skrivao od žandara. Nakon raspuštanja Sabora 1861. godine, izdaje svoje najpoznatije djelo „Bijednu Maru“, a 1862. „Petra Bačića“. Već prije toga, 1854., u časopisu „Neven“, kojeg je osnovao s nekolicinom hrvatskih intelektualaca, tiskao je svoje djelo „Dilber Hasan“. Luka Botić bio je romantik, zaljubljenik svog kraja i običaja, koji se izražavao kroz likove nesretnih junaka, buntovnika, zaljubljenika. Međutim, okreće se modernom svjetonazoru i čini odmak od bitke za kolektivno dobro, a njegovi se likovi u duhu apsolutizma okreću ka vlastitoj osobnosti i privatnosti, te sagledavanju nutrine ljudskog bića.
Iako je bio najtalentiraniji pjesnik svoga razdoblja, danas je malo poznat čak i u svom gradu, kojeg je opisivao s jako puno zanosa i oduševljenja. Nažalost, umire mlad, 1863. godine u Đakovu, navodno od tuberkuloze, u oskudici i neimaštini.
Ovaj kip djelo je Ivana Meštrovića iz 1905. godine. Prvotno je bio smješten na Prokurativama (Botićeva poljana). Zatim je 1921. godine
premješten na Marjan, a 1955. ispred zgrade HNK. 1979. godine kip je vraćen na Marjan.
Na postamentu je zapisan Botićev stih iz 1861. godine koji je i znakoviti epitaf: ‘Od mene će otpuh praška biti, al u grobu raztvoreni prašak za slobodu razigrat se hoće’.
Botićevo glavno djelo je Bijedna Mara iz 1861., a u ono je vrijeme bilo vrlo popularno. Bijedna Mara bio je deseterački spjev od šest dijelova. Prema njemu je Josip Hatze 1932. skladao operu pod nazivom Adel i Mara. Tu se prikazuje romantična priča o zabranjenoj ljubavi između Mare i Adela, Turčina s Klisa. Ivo Parać skladao je Adelovu pjesmu. (opera)
Priču o ljubavi dvoje mladih nepomirljive vjere, kršćanke Mare i muslimana Adela, Luka Botić razvija kroz impresivne slike zbiljskog prostora, Splita i Konjskog. Botić ne gleda na Turke kao isključive neprijatelje. S podjednakom simpatijom slika muslimane i kršćane. Kao izraziti “narodnjak”, svoje je etičke i političke stavove izrazio u Bijednoj Mari kroz pobratimstvo kršćanina Boktulije i muslimana Adela, kroz ljubav Adela i Mare, te kroz susret Boktulije i Melke. Prepreka romantičkoj zabranjenoj ljubavi su očevi obitelji, kršćanin Vornić i musliman dizdar iz Konjskog, predstavnici nepopustljive tradicije. Pišući u desetercima o jednoj nedeseteračkoj temi, učinio je značajan korak k deheroiziranju našeg epskog stiha.
Dujam Srećko Karaman hrvatski je folklorist i povijesni pisac (1856.-1927.). Bavio se skupljanjem narodnih pjesama, proučavao kulturnu baštinu, te prošlost Splita i okolice. Sastavio antologiju Marjanska vila ili Sbirka narodnih pjesama sakupljenih u Spljetu (1885).
Narodna književnost često je za temu imala povijesne događaje, ali sa mitološkim likovima, poput vila, a širili su je putujući kazivači, često slijepi. U vrijeme Ilirskog narodnog preporoda, pjesme na narodnom jeziku počinju se zapisivati kao dokazi i svjedoci narodnog duha i rodoljublja, a u svrhu afirmacije hrvatskog jezika (protiv mađarizacije i germanizacije).
U istoj zbirci zabilježena je pjesma anonimnog varoškog autora – pjesma Palmi Karamanki, koja je 1864. godine preminula od boginja, a bila je iz poznata splitske obitelji koja je imala kuću na Šperunu. Naime, 1826. godine svečano je otvoreno prvo splitsko vangradsko groblje, ono na Sustipanu. Do 1961. godine na groblju se nalazila kamena stela, koja je svjedočila o smrti dvoje splitskih nesretnih ljubavnika – Palmini Karaman i Andriji Kataliniću. Naime, Andrija nije mogao preboljeti ranu smrt svoje zaručnice, pa je od tuge legao pokraj njenog mrtvog tijela, omotao se njenom plahtom i tako i sam umro od boginja.
U zbirci je po prvi put zapisana i pjesma Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ. Barjak je simbol zaštite, nalazi se na vrhu brda pa predstavlja vezu onoga gore i onoga dolje, podiže duh, napominje o moralnim vrijednostima… Kao koračnica, ta pjesma je bila iskaz domoljublja kroz razne režime, pa su joj i stihovi mijenjani s promjenama društvenih prilika. Pjevalo ju se i u konc logorima i na vrhu Himalaje.
Pjesma Na merjan su drače, pored motiva udvaranja, iskazivala je i netrpeljivost između splitskih kvartova Lučca i Varoša. Kad se u pjesmi spominju drače, važno je napomenuti da su one simbol obrane od vanjskog svijeta (trn), tegoban put kroz neobrađeno i nezaštićeno.
U navedenoj zbirci po prvi put je zabilježena i Hasanaginica.
Jerolim Kavanjin (1641.-1714.) bio je pravnik, historiograf, plemićkog podrijetla, koji je pod stare dane, kao i Marulić, živio na Braču. Njegova kćer Saba udala se 1709. za Nikolu de Capogrossa, koji je svom prezimenu dodao njeno, budući da pjesnik Kavanjin nije imao sina, pa Kaštilac Capogrosso dobiva dodatak Kavanjin.
Napisao je najdulji spjev u hrvatskoj književnosti, a to je Povijest vandjelska bogatoga a nesrećna Epuluna i ubogoga a čestitoga Lazara, velepjesan u 30 pjevanja (32 658 stihova), poznatija pod nazivom Bogatstvo i uboštvo (1861.), koji mu je, prema naslovu u izvorniku, dao izdavač I. Kukuljević Sakcinski.
Središnja je tema spjeva obradba biblijske priče o siromašnome Lazaru, ali ju je autor ubrzo napustio te pripovijedao o povijesti i znamenitostima Splita i drugih primorskih gradova. Drugi dio spjeva bavi se temama iz slavenske prošlosti i svetcima slavenskog podrijetla, a posljednjih 11 pjevanja posvećeno je posljednjim pitanjima (Bogu, vjeri, smrti) pa djelo završava opisom pakla, raja i sudnjega dana. Spjev je opremljen baroknim ukrasima, a prepoznatljivi su utjecaji Dantea, I. Gundulića, I. Đurđevića i J. Barakovića. Primjetan je i oslonac na historiografsku i teološku literaturu. Iako je Povijest vanđelska vrlo heterogen spjev, nejednake književne vrijednosti u pojedinim dijelovima, Kavanjinu pripada važno mjesto u starijoj hrvatskoj književnosti jer je nakon Marulića prvi značajniji književnik iz Splita. Baš kao i Marko Marulić, pokopan je u samostanu sv. Frane.
Ivan Kovačić Ivko (1897.-1981.) bio je učenik varoškog učitelja Vjekoslava Radice.
Između ostalog, u svom djelu „Smij i suze starega Splita“, Kovačić opisuje kako je sudjelovao u stvaranju današnje park-šume Marjan, tj. u pošumljavanju. Šjor Ivko bio je Splićanin od starine, obični seljak, sa završenom osnovnom školom, a radio je kao poštar, pa ipak je toliko puno pisao. Njegovi zapisi sadrže kroniku ljudi i događaja Splita na prijelazu iz 19. u 20. st., i to isključivo iz njegovog vlastitog doživljaja i sjećanja, eventualno ponekad nekog od njegovih najbližih.
Ovo djelo nije nastalo po nekoj zadanoj koncepciji ili redoslijedu, jer autor bilježi sve što mu se dogodilo ili čega se sjetio bilo kojim povodom, pa ponekad nailazimo na neke dokumentarne opise, anegdote (slike pakla u crkvi sv. Jere) ili portret (prikaz splitskog ridikula Stipe Bale, duševnog bogalja koji se nije mogao niti otrovati, čovjeka kojeg su sugrađani krvavo mrcvarili, a Ivko ga opisuje s toplom sućuti i poštovanjem). Svojim pripovijedanjima ništa ne dodaje, niti izmišlja, jer nije težio nikakvom literarnom efektu. Njegova podloga tako može poslužiti kao izvor informacija, ali i podloga za etnografsko ili sociološko istraživanje Splita.
Tonči Petrasov Marović (1934-1991) bio je splitski pjesnik, publicist, novinar, dječji pisac, likovni i književni kritičar. Završio je klasičnu gimnaziju i stekao humanističku naobrazbu, a živio je u poratnom vremenu jednostranih pogleda na svijet, jednoumlja, ali i kritika i prosvjeda. Kao humanista posebno su ga zaokupljale etičke teme i sudbinska pitanja. Zgražao se nad vandalskim rušenjem Sustipanskog groblja. Za njega je to groblje koje je već izvan upotrebe, nešto više od samog slikovitog ugođaja. 1957. godine, kada je već bilo odlučeno da se groblje ukloni, objavljuje „Sonatu za staro groblje na Sustjepanu“, u kojoj piše:
Nitko ne bi smio iskapati mrtve…
Ali tko mari za to kada je to otimanje
izjednačeno s oslobađanjem…
Crkvu na vrhu brijega odavno porušiše…
Nitko ne bi smio iskapati mrtve
Nitko ni za što…
Ja sam vikao: Nitko ne bi smio…
NITKO NE BI SMIO iskapati mrtve
Ali tad izgubih glas
(po njihovoj zapovijedi valjda)
i sada šutim jauk
Dvadeset godina kasnije, 1977. ponovno piše o Sustipanu u pjesmi „Sustipan opet“:
Nemaš više vratnica
ni psa ni natpisa
moj Sustipane
nema više križeva
ni našeg živog Zgareja nema
ni tvojih mrtvih
ti si sada prazna zemlja
ledina Judina
moj Sustipane.
Petrasov piše da mi živimo od nekih mjesta i ambijenata na kojima nalazimo smisao života, inače smo napušteni i izgubljeni, a sustipansko groblje je takvo mjesto. U onima koji su živjeli vidi opravdanje svog postojanja jer smatra da su smrt, rođenje i život u nama uvijek prisutni i da groblje mora postojati da nas podsjeća na postojanje onih nepostojećih.
Dr. Ivan Delalle (1892-1962) rođen je u Trogiru. Ovaj svećenik, arheolog i književnik svojim javnim i kulturnim djelovanjem ostavio je neizbrisiv trag u kulturnoj povijesti Splita i Trogira. Autor je brojnih kulturno-povijesnih studija, ponajviše o dalmatinskoj umjetnosti, crkvenoj i kulturnoj prošlosti, a posebice o Trogiru i Splitu.
Kada je riječ o Marjanu i njegovoj povijesti, zbog specifičnosti ovog šumovitog brijega i njegovog razumijevanja, Ivo Delalle u djelu „Misli i pogledi s Marjana“ iz 1922. godine govori:
„Naš Marjan nije Splitu ono što je Grič Zagrebu. On ima više filozofski nego historički karakter. Marjan nije poprište na kojem se ostvarivala povijest, nego rubni prostor s kojega se uvijek šutljivo promatralo dogadaje tamo dolje. On je stajalište mitskih bića i sanjara, ishodište samotničkih melankolija i tuga za pradavnim, izgubljenim djetinjstvom svijeta: On krije u svojoj utrobi čemernu pjesmu drevnog paganskog boga, raspuknute čaše rujnog vina, izgubljene svirale pastira, tužna lica satira. Iz njega dopire krik Pana na umoru. U elegiji izgubljenih proljeća lijepe helenske božice zatvaraju svoja vječno nasmješkana lica. Tko promatra Split sa visine mora izgubiti slabost efemerne pojedinačnosti i osjetiti se dijelom onoga lijepog i velikog života oko nas koji se može prekinuti, ali nikada izgubiti ….“
Petar Rossi rođen je 1930. godine u Splitu. Bio je ugledni liječnik, te kulturni i športski radnik, a na temu Marjana održao je puno predavanja i radijskih i televizijskih emisija. Pisao je o prapovijesnom, antičkom i srednjovjekovnom Marjanu, ali i onome najnovijeg doba. U predgovoru svojoj knjizi Zanosi i čeznuća iz 2000. godine navodi kako bi volio da ona bude poticaj da se svetost Marjana i Sustipana ponovno aktualizira kako bi spriječili daljnje zatiranje kulturnog krajolika. Marjan je nazvao Arkadijom jedinstvene ljepote i najvišim splitskim svjetionikom, koji je za njega bio nepresušan izvor nadahnuća.
„Marjan! Planina ili brežuljak, brdo ili gora? Sasvim svejedno. Marjan je, kako kažu, najljepši, najpitomiji ures grada Splita. Takav je, uostalom, bio odvajkada.
Marjan je oduvijek cvjetao i zamirao sa svojim gradom i njegovim životom… I premda su u njegovim kostima upisani samo rijetki odjeci splitske povijesti, Marjan je, kao nijemi svjedok njegovih drama i apoteoza, postao jedan od najživotnijih simbola Splita.
Tehnološka postignuća u svijetu i u nas neumoljivo prijete i danomice ranjavaju naše zdravlje. Marjan je melem za mnoge naše rane, nadoknada za mnoge naše nemoći i gubitke.
Eto, to je naš Marjan. Njemu dugujemo zahvalnost za naše osjetilne, estetske, moralne, filozofske i druge doživljaje. Na nama je da ovom nesvakidašnjem božjem remek-djelu osiguramo vječni život.“
Preuzmi našu aplikaciju i pogledaj
interaktivnu kartu s vodičem.
Preuzmi našu aplikaciju i pogledaj
interaktivnu kartu s vodičem.
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj.
Sadržaj internetske stranice isključiva je odgovornost Javne ustanove za upravljanje park-šumom Marjan.
2023. © Marjan Park šuma
Design and development by Prospekt
Stisnite Enter za pretragu ili ESC za izlaz
