Crkva sv. Nikole

Na zaravni ispod Prvoga marjanskog vrha, smjestila se crkva sv. Nikole. Godine 1219., o svome trošku, dali su je sagraditi Splićanin Rako i njegova žena Elizabeta. Kasnije su je darovali opatiji sv. Stjepana na Sustipanu. Pored nje je postojala pustinjačka nastamba koja je srušena 1922. godine kada su građene ceste i vidikovci na Marjanu. Na jugoistočni zid crkve naknadno je dograđen romaničko-gotički zvonik.

Na pročelju se nalazi gotičko-renesansni kip Krista s prikazom grožđa i pšenice koji simboliziraju Euharistiju. Posljednji put crkva je obnovljena 1990. godine kada je u nju smještena spomen-ploča s vanjskog zida crkve, a nova s ispravljenim podatcima smještena je pored crkvice.

Na blagdan sv. Nikole, 6. prosinca, u ovoj crkvici na Marjanu organizira se tradicionalno misno slavlje.

Zgrada Meteorološke stanice

Općinsko vijeće Grada Splita 1924. godine je donijelo odluku o gradnji Gradskog meteorološkog opservatorija na Prvome marjanskom vrhu. Inženjer Erald Marchi, po čijim je napucima poznati češki arhitekt Josip Kodl izradio nacrte za izgradnju, imenovan je ravnateljem. Meteorološko motrenje na Marjanu je započelo 1. siječnja 1926., a dnevno izvještavanje 1927. godine. Prije Drugoga svjetskog rata sa zgrade opservatorija se zastavicama davao signal bateriji na Sustipanu odakle je top pucao označavajući podne.

Danas je to jedna od najvažnijih sinoptičkih postaja u Republici Hrvatskoj.

Zoološki vrt i Prirodoslovni muzej

Otvoreni su 1926. godine. Dvije godine kasnije bio je sagrađen i morski akvarij, prvi takav u ovom dijelu Europe, a koji je kasnije preuređen u terarij. Zgrada Prirodoslovnog muzeja preuređena je iz restorana za potrebe muzeja prema nacrtima inženjera Senjanovića. Prvi ravnatelj i kustos bio je profesor Umberto Girometta. Zbog urušavanja dijela zgrade, muzej je premješten na drugo mjesto, a na Marjanu je ostao samo zoološki vrt.

Odlukom GV Grada Splita iz 2014. godine, izgled zoološkog vrta se mijenja smještanjem autohtonih domaćih životinja s ciljem stvaranja prostora edukativnog karaktera.

Botanički vrt

Na južnim padinama Marjana 1951. godine osnovan je Botanički vrt. Tu su bile zasađene brojne biljke tropskih i suptropskih područja, a u sjevernom dijelu vrta nalazila se autohtona mediteranska flora. Botanički vrt nije bio samo pedagoška ustanova već i promotor uzgoja i njege biljaka. Početkom 60-tih godina prošloga stoljeća uspješno je surađivao s brojnim botaničkim ustanovama diljem svijeta. Vrt je napredovao do 80-ih kada, nažalost, započinje njegovo propadanje. Odjel za biologiju Prirodoslovno-matematičkog fakulteta angažirao se na njegovoj obnovi.

Vrh Telegrin

Drugi marjanski vrh – Telegrin, visok je 178 metara i najviši je vrh Marjana.

O porijeklu imena Telegrin postoji nekoliko tumačenja.

Prema nekim autorima ime najvišega marjanskog vrha dolazi od latinske riječi peregrinus u značenju hodočasnik.

Drugo je tumačenje da je dobio ime prema optičkom telegrafu. Naime, za vrijeme francuske uprave u Dalmaciji (1806. – 1813.) u uporabi su bila dva optička telegrafa od kojih se jedan nalazio u Splitu, na Marjanu.

Treće moguće objašnjenje je da je vrh dobio naziv po pelegrinki ili košteli. Jedna je pelegrinka dijelila gornji od donjeg Varoša na križanju Križeve i Milićeve ulice gdje još uvijek stoji kao orijentir u prostoru.

Godine 1900. na Telegrinu je podignut milenijski križ od bijeloga kamena. Pred kraj Prvoga svjetskog rata, austrijska vojska ga je uklonila iz „strateških razloga“ kako neprijatelju ne bi poslužio kao nišan. Godine 2013. na Telegrinu je podignut novi veliki kameni križ.

Giromettina staza

Nazvana po Umbertu Girometti (1883. – 1939.), profesoru prirodopisa, geografije i fizike na splitskoj Realnoj gimnaziji, suosnivaču, kustosu i prvom ravnatelju Prirodoslovnog muzeja i Zoološkog vrtića na Marjanu. Autor je knjižica Vivarij i Zoološki vrt u Splitu, Morski akvarij na Marjanu, Priroda Marjana, kao i brojnih članaka o Marjanu.

Preminuo je na Marjanu koji je toliko volio 27. travnja 1939., na trasi staze nazvanoj po njemu gdje je, njemu u čast, podignut spomenik.

Sedlo

Nalazi se u srcu Marjana, na sastajalištu puteva Marangunićevo šetalište i Marjanski put. Na ovom mjestu završava i ruta Giromettine staze, a počinje ruta Staze babe Marte. Od Sedla do Instituta i rta Marjana – najzapadnije točke poluotoka – kroz gustu marjansku šumu vodi staza i puteljci omeđeni suhozidima i suhozidnim gomilama. Cestom koja vodi od Sedla prema južnoj strani Marjana dolazimo do Šantinih stina – klisura koje čine hrbat Marjana.

Crkva Gospe od Betlema

Kamene stube omeđene čempresima vode nas do jednostavne jednobrodne crkve podignute vjerojatno prije 1500. godine. Crkva je s vremenom zbog zapuštenosti i nebrige propala, ali su je 1927. i 1928. godine obnovili članovi društva Marjan kada je dodano i monumentalno stubište.

U crkvi je sačuvan lijepi kameni oltar s prikazom Kristova rođenja u sredini. S lijeve strane je sv. Jere, a s desne sv. Ivan Krstitelj. U luneti iznad njih nalazi se prikaz Kristova raspeća.

Crkva Gospe od Betlema, nekad poznata kao S. Maria ad presepe (od jaslica), jedna je od rijetkih crkava u Hrvatskoj posvećena Kristovu rođenju. U ovoj crkvi se svake godine na Badnji dan, 24. prosinca, održava rana ponoćka u 16.00 sati.

Vidikovac ispod crkve

S ovog vidikovca se pruža pogled prema Bambinoj glavici. Pretpostavlja se da se najstarije prapovijesno naselje na Marjanu nalazilo na Bambinoj glavici ili negdje u blizini.

Šantine stine – Treći marjanski vrh

Vrh ovih stijena visok je 148 metara. Tu je smještena protupožarna osmatračnica u čijem je podnožju uređena vidilica. Nepristupačnost terena doprinijela je očuvanju autohtone flore te se ovdje formirala jedna kserofitska i halofitska biljna zajednica u kojoj posebno do izražaja dolaze sljedeće vrste: dubrovačka zečina (Centaurea ragusina), prndelj (Campanula pyramidalis), busina (Phagnalon rupestre) i kapara (Capparis rupestris). Na Šantinim stinama smještene su i brojne poznate trase za slobodno penjanje.

Crkva sv. Jere

Crkva sv. Jere izgrađena je u XV. stoljeću. Tradicija ovo mjesto povezuje sa sv. Jerolimom, pustinjakom i crkvenim piscem koji je štovan i kao zaštitnik Dalmatinaca.

U crkvi se nalazi kameni oltar kojeg je 1480. godine potpisao Andrija Aleši. U sredini oltara je prikaz sv. Jere u špilji kojem se s lijeve strane nalazi sv. Ivan Krstitelj, a s desne sv. Antun opat. U luneti iznad vijenca nalazi se Oplakivanje. Nad dvorišnim vratima crkve uzidan je reljef sv. Ivana Evanđelista koji je možda bio prenesen iz crkve sv. Ivana Evanđelista istočno od Bambine glavice.

Crkva je imala i svoju bratovštinu čija je uloga posebno dolazila do izražaja na blagdan svetoga Jeronima – zaštitnika crkve. Za tu su prigodu crkva i okolina bivale lijepo ukrašene, a vjernici su se rano ujutro okupljali na svetoj misi. Pripremala bi se domaća jela i pjevalo bi se: Puče moj i Merjane, Merjane.

Oratorij sv. Cirijaka ili eremitaža (franc. ermitage = obitavalište pustinjaka, osamljeno mjesto)

U okomitoj klisuri Šantinih stina nalazi se pećina koja je s južne strane zatvorena zidom.

Unutrašnjost pećine nekad je bila podijeljena na tri kata, a danas su sačuvana samo dva. Tu se navodno nalazila pećina sv. Cirijaka poznata kao oratorij, odnosno mjesto za molitvu. Kasnije su tu živjeli pustinjaci koje su Splićani smatrali svetim ljudima. Od tuda i potječe naziv šantine tj. svete stijene. U ono vrijeme to je mjesto od grada bilo vrlo udaljeno i tamo se odlazilo vrlo rijetko.

Tu su se održavala godišnja hodočašća građana koja su se održala stoljećima i bila su poznata pod nazivom procesije na marčane petke.

Karepićeva kula

U neposrednoj blizini eremitaža sv. Jere, u sličnom okomitom procijepu iste hridi, nalazi se kula iz 1523. godine koja je služila za obranu i sklanjanje poljskih radnika u slučaju turskih ili gusarskih napada. Nad ulaznim vratima je grb obitelji Karepić s natpisom: CONCORDES VOTA SEQVNTVR DISCORDES FRVSTRA LABORANT M.D.XXXIII – Složnima se zavjeti uslišaju, a nesložni uzalud rade 1523.

Crkva Gospe od sedam žalosti

Ova crkva u povijesnim izvorima spominje se i pod nazivom S. Maria Pietatis.

Na oltaru crkve nalazi se kameni reljef Oplakivanje (Imagine Pietatis Beatae Virginis) koji potječe iz razdoblja oko 1500. godine, a prikazuje Bogorodicu koja u krilu drži Kristovo tijelo. Sa strane su anđeli s bakljama, a u pozadini je vidljiv prikaz Kalvarije.

Posebnost ove crkve su zavjetne poruke ispisane na zidovima i ostavljeni zavjetni predmeti. Blagdan Gospe Žalosne slavi se 15. rujna, a Uzvišenje Sv. Križa dan ranije, 14. rujna.

Institut za oceanografiju i ribarstvo

Utemeljen je 1930. godine, a zgrada je, prema nacrtima inženjera Fabjana Kaliterne, podignuta 1933. godine. Do izgradnje zgrade na Rtu Marjana, Institut je djelovao u pansionu Split (vila Schiller, današnja vila Dalmacija). Za prvog ravnatelja Instituta je, na međunarodnom natječaju, izabran norveški sveučilišni profesor dr. Hjalmar Broch koji se iz Osla preselio u Split kako bi na temelju norveških iskustava organizirao znanstveno-istraživački rad u Institutu.

Crkva sv. Jurja

Prvi put se spominje već 1275. godine, a izgrađena je početkom 9. stoljeća. Kasnije je bila djelomično porušena, ali je obnovljena nakon istraživanja koja su provođena 1972. – 1973. godine. Prilikom istraživanja crkve 1954. godine pronađen je ostatak oltarne pregrade čija je replika naknadno postavljena u crkvu. Zadnji put je crkva obnovljena 1996. godine kad je posvećena replika oltara prema pretpostavljenom obliku.

Rt Marjana je krajnja zapadna točka Marjanskoga poluotoka. Lokalno se zove i Punta Marjana.

Lokalitet Ad Dianam

U rimsko doba na Marjanu je postojao lokalitet Ad Dianam o čemu svjedoči Tabula Peutingeriana – srednjovjekovna kopija rimskog itinerara (karta putnih postaja cijelog, tada poznatog, svijeta) koja je najvjerojatnije nastala oko 340. godine. Područje hrvatskih zemalja prikazano je na segmentima IV–VII. Na toj karti je na Marjanu označen lokalitet Ad Dianam i put od naselja Spalatum do njega.

Crkva sv. Benedikta

Uvala Bene svoje ime duguje nekadašnjoj crkvi sv. Benedikta.

U arheološkim istraživanjima otkopani su i konzervirani preostali dijelovi crkve građene krajem XI. ili početkom XII. stoljeća. Rekonstruiran je izgled zidova crkve do visine od 50 cm, a oltarni stup (stipes) postavljen je na svoje izvorno mjesto u crkvi. Posebnost ove crkve leži u činjenici da se, unatoč popularnosti benediktinskoga reda, svetog Benedikta rijetko susreće kao naslovnika srednjovjekovnih crkava.