Pretpostavlja se da je najstarije prapovijesno naselje na Marjanu bilo na području Bambine glavice ili oko nje zbog strateškog položaja i izvora pitke vode u blizini. O tome uglavnom svjedoče manja arheološka istraživanja prilikom kojih su pronađeni ulomci prapovijesnih posuda.

Iz antičkog doba potječe karta cestovne mreže od Britanije do Perzije u vrijeme Rimskoga Carstva iz 4. stoljeća, a koja je precrtana u 13. stoljeću, danas poznata pod nazivom Tabula Peutingeriana. Na njoj je ucrtana i cesta do Marjana, preko naselja Spalato, a prema Epetiumu i Saloni. Početak ceste je ispod shematiziranog hrama pored kojeg je upisano ad Diana. Kako je ucrtana na tzv. karti svijeta, ova postaja vjerojatno nije imala samo lokalni značaj, već se uz nju moguće nalazila i veća putna postaja ili naselje.

U povijesti Marjana i Splita ogromni značaj imala je benediktinska opatija sv. Stjepana prvomučenika na Sustipanu koja je datirana oko 1020. godine. Samostan S. Stephanus de Pinis ili sub Pinis (pod borovima) su osnovali i sagradili građani Splita koji su imali pravo sudjelovanja u izboru opata, a on je poslije biskupa i kneza bio najugledniji građanin Splita. Svoj vrhunac opatija je doživjela za vrijeme splitskog nadbiskupa Lovre, a najpoznatiji stanovnik i redovnik samostana je bio posljednji hrvatski kralj iz loze Trpimirovića, Stjepan II. Za njega se pretpostavlja da je bio i pokopan na Sustipanu.